Intelektualne funkcije velikog mozga

Nedvojbeno je da bez velikog mozga nema onoga što nazivamo intelektualnim funkcijama velikog mozga (učenje, pamćenje, svijest, odlučivanje i još mnogo toga), vrlo malo znamo o fiziološkoj podlozi tih pojava. Podsjetit ćemo se nekih važnih pojmova vezanih za intelektualne funkcije mozga.

Mišljenje je svaki trenutak cjelokupnog psihičkog doživljavanja

Svijest je spoznaja o vlastitom prostoru i okolišu.

Pamćenje je sposobnost da ponovo dovedemo u svijest neku misao bar jednom, a obično to činimo više puta.

Učenje je sposobnost nervnog sistema da pohranjujuu upamćeno.

Emocije (osjećaji) doživljaj su našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, događajima i ličnim postupcima.

U razradi osjetnih informacija važna je tzv. prefrontalna moždana kora. Bez nje čovjek gubi moralne kočnice, lahko mijenja raspoloženja i ne može se koncentrirati na neku misao. U intelektualnim aktivnostima sudjeluju i neki drugi dijelovi kore, pa čak i niži centri, u kojima mogu nastajati neke jednostavne misli. Kao primjer za to je vidno područje smješteno u zatiljnom režnju. Razlikujemo primarno i sekundarno (asocijacijsko) vidno područje. Informacije iz mrežnice oka prvo dolaze u primarno vidno područje, a iz njega odlaze u sekundarno u kojem se interpretiraju i daje im se smisao. Bez asocijacijskog vidnog područja čovjek vidi predmete oko sebe, ali ne zna njihovo značenje. Slično vrijedi i za slušnu koru. Niža središta se smatraju ishodištem za opće karakteristike misli i ugođaja, primjerice doživljaj boli.

Pamćenje je intelektualna funkcija o kojoj se razmjerno mnogo zna. Dobro je poznato da se neke stvari pamte doživotno, a neke vrlo kratkotrajno, što upućuje na to da se pamćenje zasniva na različitim mehanizmima. Kratkotrajno pamćenje se objašnjava sklopovima sinapsi koje šalju impulsa još neko vrijeme pošto je u njih ušao neki signal, te promjenama njihove podražljivosti. Za dugotrajno pamćenje također ima različitih tumačenja: promjene u građi sinapse (broj i debljina presinaptičkih završetaka) te promjene u fizikalno- hemijskim svojstvima sinapse.

Među najvažnijim višim funkcijama ljudskog mozga jest mogućnost komuniciranja i sporazumijevanja među ljudima. Za to je prijeko potreban dar govora.

Govor je rezultat niza vrlo složenih aktivnosti, u koje su uključeni mnogi centri u mozgu te različiti periferni organi. Prije nego što izgovorimo riječ ili misao, moramo znati šta želimo reći i moramo odabrati riječi kojima to želimo izraziti. Stvaranje misli i izbor riječi zadaća je osjetnih područja moždane kore, a posebno Wernickeova područja u zadnjem dijelu sljepoočnog režnja koji je u većine ljudi u lijevoj hemisferi. Osoba s oštećenjem u tome području ne može oblikovati misao koju želi reći. Pošto smo odlučili nešto reći moramo aktivirati centre koji će tačno uskladiti rad mišića koji sudjeluju u govoru. To je zadaća Brokina područja za govor u donjoj čeonoj vijuzi, većinom lijeve moždane polutke. Pri oštećenju tog područja osoba tačno zna šta želi reći, ali to ne može učiniti. Napokon, potrebno je aktivirati svaki mišić koji sudjeluje u govoru, što je funkcija onih dijelova motoričke kore u kojima su zastupljeni mišići grkljana, usta, jezika i drugih tvorbi, a koje sudjeluju pri govoru. Glasovi se pri govoru proizvode u dvije faze: fonacijskom i artikulacijom. U fonaciji sudjeluju glasnice, koje promjenom napetosti i oblika omogućuju proizvodnju glasova različite visine. Artikulacijom, u kojoj sudjeluju usne, jezik i nehko nepce stvaraju se glasovi određene kakavoće. U konačnom oblikovanju govora važni su i usta, nos, ždrijelo i prsna šupljina koji djeluju kao razonatori.

Ponašanje je također oblik viših finkcija centralnog nervnog sistema, ali za neke oblike ponašanja odgovorna su moždana područja koja leže ispod kore, u prvome rednu hipotalamus. Osim toga, hipotalamus nadzire i mnoge druge tjelesne funkcije, kao što su tjelesna temperatura, rad srca i krvnih žila, rad probavnog sistema, rad hipofize.